Hrvatski golf napokon je došao do svog dna. Kako stručnog i organizacijskog, tako i moralnog. Napokon, ali ne zato što smo to željeli, već stoga što se sa samog dna zasigurno ne može dublje potonuti. Da li je to doista tako?

Slavni dani hrvatskog golfa završili su davne 1999. godine i trajali punih sedam godina. I kao što nakon sedam godina gotovo svaki brak zapadne u krizu koja ne rijetko završi razvodom, tako je i brak između klubova i saveza kojeg su ti isti klubovi osnovali 1992. godine, zapao u duboku krizu čiji korijeni sežu u onaj tmurni period pretvorbe čije posljedice iščitavamo svakodnevno u crnoj kronici dnevnih i tjednih novina.

Paralela s brakom nije slučajna. Na početku je sve bilo lijepo i sjajno. Pedesetak sredovječnih ali i mlađih ljudi, istinskih zaljubljenika u golf, marljivo je vježbalo na skromnim i privremeno uređenim vježbalištima u Zagrebu. Krajnji domet rekreacijskih aktivnosti bili su turniri na Brijunima i organizacija državnog prvenstva. I tada je netko nezaustavljivo pokrenuo kotač imperativa športskih uspjeha. Organizirana je liga koja je imala isključivu svrhu učestvovanja pobjedničke ekipe na Europskom klupskom prvenstvu u Portugalu. Šačica zagrebačkih klubova počela je međusobno otimanje igrača koji su u skromnim domaćim okvirima mogli donjeti rezultatsku prevagu. Dakako, prvi hrvatski klub koji je učestvovao na EP u Portugalu bio je u ukupnom poredku toliko zadnji da zadnjiji nije mogao biti. Pretpostavka je bila da ćemo shvatiti lekciju iz organizacije, tradicije, struke i športa. Ali ništa nismo shvatili!

Slijedeće godine ponovila se ista priča s istim akterima na istom mjestu. U međuvremenu se netko sjetio da bi ta turistička putovanja mogla financirati država i sponzori, pa se krenulo u isprva obzirne obilaske uspješnih tvrtki, a kasnije i u beskrupulozno i lažno predstavljanje naših golferskih (ne)uspjeha. Prelazak igrača iz jednog kluba u drugi poprimio je takve nakaradne oblike da uskoro više niti sami igrači nisu znali za koji klub nastupaju. Cubertenova misao o važnosti učestvovanja zakopana je još na prvom državnom prvenstvu, negdje duboko u pjesku tadašnjeg 9. greena na Brijunskom igralištu, kada je poznata slovenska međunarodna sudkinja morala pred predsjednikom Hrvatskog golf saveza otrpjeti žestoke i prostačke uvrede jednog našeg novopečenog igrača. Iako se tada beskompromisno trebao oglasiti Savez i strogo sankcionirati izgrednika, to se nije dogodilo. Ni tada, a ni ikada kasnije. Od tog je trenutka bilo važno jedino pobjeđivati i to pod svaku cijenu. Takvu smo poruku tada poslali svim hrvatskim golferima ali i budućim naraštajima. Trebali smo i mogli to spriječiti ali nismo!

Ovlaštenje za zastupanje interesa svih hrvatskih golfera u Hrvatskom olimpijskom odboru dali smo jednom odvjetničkom pripravniku s viječno nedosanjanim snom da će jednog dana postati predsjednik HOO-a. Taj san nam je bio toliko smiješan i nestvaran da smo svjesno zatvarali oči pred činjenicom beskrupuloznog i sramotnog, neovlaštenog korištenja logotipa međunarodnih golfskih asocijacija ili bajkovitog trotjednog boravka u poslovnom apartmanu na 7. katu jednog od najskupljih hotela u Santiago de Chile. Bilo je to ljeta 1998. kada se još mogao zaustaviti megalomanski pohod malog odvjetničkog pripravnika na sredstva HOO-a. Znali smo, mogli smo ali ništa nismo učinili!

I kada je trebalo bezuvjetno ukinuti amaterski status svim igračima s PGA karticom i kada je trebalo primiti u Savez sve klubove bez ograničenja i kada je trebalo u reprezentaciju staviti najbolje igrače i kada je trebalo stati iza ljudi koji su ukazivali na propuste i kada je trebalo igralište u Blatu sluziti svim hrvatskim golferima i kada je trebalo na Europskim i Svijetskim prvenstvima odsjedati u hotelima u skladu sa rezultatima i kada je trebalo osigurati igračima lige i državnog prvenstva igranje bez plaćanja GF i kada je trebalo HPGA držati na pristojnoj distanci od amaterskog golfa, i kada je trebalo ukinuti fantomske glasove formalno nepostojećih klubova i kada je trebalo priznati glasove najaktivnijim klubovima i kada je trebalo...., a ništa, baš ništa od toga nismo učinili!

I kada smo nebrojeno puta mijenjali Statut, slagali natjecateljski pravilnik ili birali predsjednika i članove izvršnog odbora, mogli smo i morali misliti na sve posljedice koje ti akti i izabrani ljudi mogu učiniti za hrvatski golf. I kada smo prvi puta prije trinaest godina zažmirili na oba oka nakon opisanog ekscesa na Brijunima trebali smo znati kuda će nas to dovesti. I znali smo ali ništa, baš ništa nismo učinili!

Ako smo mislili da ne činjenjem ne možemo učiniti nikakvu štetu, jako smo se prevarili. Upravo zato i imamo ovakvu tragičnu situaciju u našem golfu. Stoga skupimo glave prije bilo kakvih "osvetničkih pohoda" jer vjerujte mi, još nismo došli do dna, još možemo puno, puno štete učiniti.
Možemo ali ne moramo!

Zlatan Juras